blog inspired
Harry Potter
Ne mogu vjerovat kako ti se zivot odjednom moze tako drasticno promijeniti - kucanica si, majka i razvedena (?) zena, i PUF - odjednom ti samo tako dodje inspiracija, napises 1, 2, 3,...7 knjiga o malome Potteru i njegovom magicnom svijetu i - evo te, i same lansirane u magicni svijet love, love, love....
Citam sad ovu predzadnju (pratila sam sve uredno dok nisam srela sadasnjeg decka i usla u 2 godine pauze sa Harryjem) i na polici me ceka i zadnja, mislim da cu je sacuvati za zimu (ne ide mi ni u jednom drugom kontekstu nego oko Bozica)...
Svo me to razmisljanje dovelo do toga da, zamisljena, s krajem olovke u ustima, buljim kroz prozor i mislim si "E, a sta je moj Harry Potter"? Koji je moj ispusni ventil, my ticket to the high ride? Moja karta ka boljem zivotu, boljoj financijskoj situaciji i mjestu pod suncem?
Duboko vjerujem u to da svatko mora naci svoju jacu stranu, svoj AS i - ako ga nadje - moze ostvariti sav svoj potencijal (makar to znacilo i da si najbolji u pljacki banki!), ali u necemu moras biti najbolji.
Slusam sada "Rien de rien, je ne regrette rien" na radiju, draga je Edith zivila punim plucima, bogatim zivotom, nista ne zali - tako mora svatko od nas - punim plucima uroniti u zivot, riskirati, patiti i radovati se.
Samo da nadjem svoj ispusni ventil i - uranjam i ja! 
New York, New York
Spremam se na put - daleki put. I, iako jos ima vremena - nepuna dva mjeseca - i iako nisam jos ni pocela kako treba radit i umarat se, ja sam vec totalno nestrpljiva i jedva cekam odmor, odmor, odmor!!
New York.
Koliko sam cekala na taj dan. Otkad znam za sebe, zelim otici u New York. Zasto onda u tom nestrpljenju ima i truncica straha i gotovo da bih - koliko god s jedne strane zelim ici, s druge strane bih jos odgadjala...?
Dvije su mogucnosti: Ili zato jer se bojim razocaranja i toga da ne ispuni sva moja (vec glomazna) ocekivanja, ili zato sto zelim "gustati" cim vise, kao omiljeni slatkis koji cuvas danima i neprestano odgadjas taj mili dogadjaj...
10 dana u New Yorku. Moram priznat da sam uvijek bila za sasvim drugu vrstu putovanja - ako imas mogucnosti, odi nekamo i zivi tamo bar mjesec dana, da osjetis kako se tamo dise, jede, spava, kupuje, kakvi su jogurti, novine, muzika, kakvo je popodnevno sunce... Uglavnom sam imala srece i koristila sam svaku vezu u zivotu (prijatelji, rodbina) kod koje bih prespavala - hoteli nisu moja vrsta upoznavanja sa destinacijom.. Bezlicni i hladni kakvi jesu. And it worked splendidly;)
Nije to svima moguce, znam, ali i ako ides u hotel, mislim da bi se trebali ponasati u skladu sa domacim stanovnistvom -sta ja znam, kupis si brioche u pekari u kvartu, ili lokalne novine (pod uvjetom da govoris jezik, inace nema puno smisla, it defeats the object), mozda odes i frizeru - malo osvjezenje nikome ne skodi, u kino (umjesto na sva turisticka mjesta) i obavezno po lokalnim restoranima i kaficima, onim pravim - za autohtono stanovnistvo, a ne umjetnim turistickim atrakcijama gdje mozes upoznati samo jos turista.
Kako sam vec rekla, kako i inace, tako smo se i za New York snasli, spavat cemo kod frenda pa cemo i tu ustediti lijepu svoticu. Kul. Sva ta ustedjena lova vec je preusmjerena na krpice, ha!
I knjige. Ne znam samo kako cemo dovuc natrag svu tu dodatnu prtljagu. Shipping?
Idem dalje radit, dosta sanjarenja, bit ce fore za to i u Velikoj jabuci!
Depra
Pripremite se odmah, ovaj ce post biti mracniji, tmurniji i usamljeniji od ostalih, sve u skladu s mojim raspolozenjem.
Sve se pitam kako sam se dovela u tu situaciju, kupis stan i uselis, opremis ga i sve izgleda haj faj, i onda pocne jedno sranje za drugim.. kompromisi, kompromisi, kompromisi. Ma ko me tjera na kompromis? zar je zauvijek gotovo sa onim - ja hocu, ja zelim, ja bih... sve se mora svesti na kompromis. on hoce novi auto, ja ne- dobar mi je ovaj moj, nije merdja ali ide, sto mi vise treba. on hoce klasicni namjestaj, ja necu, hocu prozracno, svjetlo, zivo, udobno! i tako dalje, i tako dalje.
da ne govorimo o djeci. on hoce dijete, a meni se, recimo to tako, ne zuri nimalo. ima fore. aha! i ovo- ja bih putovala, putovala, putovala, a udvoje je - zna se, teze, vec samim time da se ne slazete uvijek oko destinacije, pa stila putovanja, pa onoga sto vrijedi posjetiti...
i sve me to baca lagano u depru.
Imam frendicu koja kaze da je potpuno razlicita od decka - drugi ukusi, drugi stil zivota (ona sportas, on pusi i "kaucira"), ali ju to ne tangira previse, ona i dalje ide joggirat, plivat i td samo sama, a na putovanju, na odmoru, ona bude cijeli dan na plazi dok on tumara okolo po gradu.
call me conservative ili stupid, ali meni to nije to. Znam da ne trebamo biti vezani pupcanom vrpcom, nit me to zanima, da budem iskrena, dapace, zraka zraka! Ali koja mi je fora ic nekamo pa sama tumarat gradom, onda bolje da odem sama, pa upoznajem putem i ljude i sklapam nova prijateljstva, i odlucujem kamo i kako cu i gdje cu provest dan...
Ne?
Ne znam. I ovaj moj je za putovanje, i spremamo se na neko vece putovanje sad za Uskrs, ali imam feeling da ce, uz osjecaj ljepsega jer svo to iskustvo dijelis s nekim koga volis, tu biti i osjecaj frustracije koji, iskreno, nikad nisam imala na svim svojim brojnim putovanjima "solo". I to me vec sad frustrira, prije negoli smo krenuli! Da, da, da - moram se rijesit predrasuda, osloboditi um od negativnih vibracija itd itd.
Kad ono znamo da smo prestari ili presamostalni za ozbiljnu vezu???
ili smo samo i jednostavno sebicni?
Bilo kako bilo, i'd take the good things and chuck the rest to the bin.
Moj novi, i prvi stan!
Evo, dragi moji, došao je i taj dan - uselila sam u novi stan! Moj PRVI vlastiti stan!! Što ga čini još slađim... Zato me i nije bilo tako dugo, internet je instaliran uspješno (to ćemo tek sad vidjeti) tek prije par dana..
Kakav je to feeling, imati svoj stan? Da vam pravo kažem, još mi nije pravo sjelo, još sam u strci oko majstora, namještaja (još uvijek je prazan, ako ne računamo kutije pune knjiga, cd-a i kufera punih zgužvane robe), da ne govorimo da kuhinja dolazi tek u 9.-om mjesecu... Kao, uostalom, i krevet i ormari...
Ali on je moj!!
Posjet IKEI u petak, već sam luda i od brošura, časopisa i leafleta s namještajem, ali sad tek počinje ono slatko uređenje detalja i nedetalja, odabir boje zidova, u nekoj sam fazi eksperimentiranja pa bi šarala i bojala kako mi srce zaželi - što se vjerojatno mojoj drugoj polovici ne čini tako dobrom idejom (a treba reći da je i on platio - čitaj "plaća" svoj dio, pa treba poštivati i njegove zamisli i želje!
), ali važan je kompromis. Kad se može. A kad se ne može, kako kažu u "My big fat Greek wedding", učini sve što možeš da ga uvjeriš u to što želiš na način da on misli kako je to od samog početka bila njegova ideja!
Kako kuhinje nemamo do daljnjega, sad se snalazimo sa električnom pekom i chinese takeaway, pizzama i sandwichima, mislim da mi je suđena koja kila viška dok stigne kuhinja 
A budući da na neko bitnije putovanje ovo ljeto mogu zaboravit, računam ovo iskustvo kao kampiranje, kad ću opet kuhat jutarnju kavu na plinu za kamp u vlastitoj kuhinji??
Okay, okay, zasad uživamo na balkonu svaki dan, pržimo i pečemo i sunčamo se i čitamo i uživamo i pijemo i koristimo taj balkon maksimalno, k'o da nam se cijeli stan na njega sveo!
Ne radim ama baš ništa - ljeto je, posla nema, ja ne radim na svom vokabularu, ne čitam, ne vježbam, ne "obrazujem se", nijedno od svojih obećanja ne ispunjavam... Iako sam jučer počela sa satom instrukcija, tj. konverzacije sa dvije simpa cure, što se pokazalo ful zabavnim i pravom razbibrigom - pa to ni ne računam kao posao. Sat vremena na tjedan, smijeh i zabava zagarantirana, čak moram reći i da jedva čekam drugi ponedjeljak!
Idem sad, moram dignut šator, postavit mrežice protiv komaraca i napuhat lufmadrac, will be back soon!
okoliš
Spremam neku konferenciju o okolišu pa se prisjećam Al Goreova dokumentarca (The Inconvenient Truth) koji me (iako sam zaspala negdje u sredini, al'uredno odgledala početak i kraj - btw, to što sam zaspala nema nikakve veze sa sadržajem i kvalitetom filma, nego samo sa mojim konstantnim umorom!) ostavio u šoku po pitanju budućnosti naše nam drage planete Zemlje i i nas samih, jednom kad se više ne budemo mogli pržiti na suncu do mile volje (već će naša djeca patiti od beskrajno dosadnih roditelja koji će ih neprestano mazati i packati kremicama s barem 20 UVF) i kad se ne budemo mogli - recimo - tuširati svaki dan zbog nedostatka slatke vode, ili nedaj bože, kad ne budemo imali pitke vode. Moram ga još jednom pogledat ovih dana, a i preporučam svima da ga iznajme i odvrte, jer nikoga neće ostaviti ravnodušnima. I Latinica se pobrinula da tu temu stavi na dnevni red naše blaženo nesvjesne hrvatske nacije. T'was about time!
Nisam pesimist, ni paničar, ali da se ništa ne poduzima dok su nam dokazi tu pod nosom, to mi stvarno ne ide u glavu.
Govorimo o tom globalnom zatopljenju već godinama, tope se polarni vrhovi, diže se razina mora, moramo smanjiti emisije ispušnih plinova i razine ugljičnog dioksida u atmosferi, spriječiti efekt staklenika, itd.. imam dojam da ljudi već s dosadom i ravnodušnošću na taj tekst pritišću gumb i prebace na novi program gdje se daje milijunta varijanta CSI-a i NYPD-a ili još gore, kakve meksičke sapunice. Znam, kome se više o tome da slušat? Isto kao i o Iraku - toliko mrtvih, toliko samoubojica, toliko bombi - brojke, brojke, brojke... nisam ni ja bolja. Iako su mi se danas zacaklile oči kad sam čula što je svojoj curi - koju je zaprosio - u pismu napisao neki britanski 20-godišnji vojnik, koje je objavio Daily Telegraph nakon njegove smrti.
Stvar je u tome da što manje slušamo, to smo sve nesvjesniji opasnosti i onoga što možemo i sami učiniti - nije nas briga hoćemo li kupiti frižidere A klase koji su ekološki prihvatljiviji, ne sakupljamo otpad odvojeno (do prije koji mjesec unajmljivala sam sobu kod jednog uglađenog simpa intelektualnog gospodina koji bi sve uredno odvojio - staklo, papir, plastiku, bio-otpad, a da nije pojma imao da mu čistačica sve to odnosi u jednoj jedinoj crnoj vreći za smeće!), itd, itd...
Dosta predike, samo što mi se ljudi čine glupima: vidi primjer žabe u Al Goreovom dokumentarcu - samo što nas nitko neće spasiti.. 
Inače, još nisam preselila, ali već slatko sanjam o novom stanu, o tome kako ću si ga popiturati, u koje boje i s kojim crtežima po zidovima, nešto drukčijeg mora imati! Nadahnula me Isabel Allende u svojoj Pauli gdje kaže da je u doba hipijevaca sve zidove ukrasila ogromnim cvjetovima na opće zgražanje svekrve i susjeda... Ha! Rebel rebel! 
Sreća da imam pogled na zelenilo, inače bih umrla od tuge i žalosti...
Kako sad imam sve manje posla, već si nekako planiram što preko ljeta - sigurno ću pripremat i učit i bogatit vokabular čitanjem i prevođenjem, danas sam čak odlučila prevesti konačno neku knjigu koja se MENI sviđa, koju će mi biti GUŠT prevoditi (!), osjećam se high five i imam energije za još sto selidbi!
Sutra i prekosutra me još čeka ta konferencija, a onda - stiže ljeeetooo!
p.s. evo par linkova za one koje eventualno zanima tema:
WWF
An Inconvenient Truth
Animirane bilješke
Ha! Danas sam otkrila super stvar za sve one koji su demotivirani, kojima fali samopouzdanja, koji ne znaju kako izraziti osjećaje prema onima koje vole ili kako reći hvala pravim prijateljima.
Iskreno, ove osobne poruke su mi malo cmoljaste, previše "nja nja", ali one za motivaciju su prva liga - više sprdnje radi, of course, al'možda prorade!
E, pa za sve one kojima treba malo ego boostinga, ovo je pravi link za vas:
Aninote.com
Evo hinta: Odite na You are mighty, upišite ime i prezime onoga koga želite motivirati ili ohrabriti u sam link, i you're done!
Enjoy
sparina
Kako još imam volje buljit u ovaj komp, ni sama ne znam. Možda zato jer onda imam manju grižnju savjesti što ne spremam konferenciju za ovu nedjelju, ili zato jer mi je preteško dovuć se do tv, ili zato jer nemam kauča na koji mogu leći jer smo sav namještaj vać otfurali u novi stan u koji ne zna nitko kad ćemo ući? Teško je reći. Al'eto da se bar na ovaj način malo izjadam. I podsjetim se svog materinjeg jezika kojeg nikad ne upotrebljavam, osim u mailovima (a i onda su tu uglavnom u điru kratice, tuđice i slang). A, kao, ovdje nisu. Whatever.
Ne znam kako, ali i danas sam uspjela izbjeći ples. A ja sam ona koja na njemu inzistira! Stvarno se pitam kako ću naći mjesta za neke važnije stvari u životu kad sad kad imam samo sebe i dečka ništa živoga ne stignem, ni na sebe jedva pazim. Ne hranim se pretjerano zdravo, jer nemam vremena, ili mi je pretoplo, ili mi se ne da samoj jesti (darling's away, again).. ne krećem se uopće, al'to je definitivno zbog topline. Zato je i ovaj blog ovako težak, sparan, ustvari - hej - svaka čast ako još neko od vas čita! 
Imam listu stvari koje moram napravit, a svaki dan te stvari sa liste samo premjestim na sljedeći dan i tako odgodim mali milijun sitnih stvari kojih se moram ulovit. Ovaj stan me izluđuje. Nisam mislila da je tako gadno. U filmu to sve izgleda ružičasto - žena vadi kutijice, sve već namješteno i počišćeno, ni traga prašini, kutijama s kojima poslije nemaš pojma kamo, kuhinja već na mjestu, sve tip top, oni relaksirani i smješkaju se sretno dok se zaljubljeno i zamišljeno drže za ruke i gledaju zalazak sunca. On the porch, possibly. Kojeg ja nemam, naravno. A neće se vidjeti ni zalazak sunca. Ali ljeti kažu da će barem kuhinja popodne imati sunca i to punih sat vremena - od pet do šest, šest i pol popodne, if I'm lucky. Na što nas život svede, na sve veće kompromise s kojima se mirimo dan za danom: ok, ne mogu kupiti peterokrilni ormar s kliznim vratima i svjetlom kakav sam oduvijek htjela? Samo trokrilni? Aha, trokrilni bez kliznih vrata? I bez svjetla. Tako na kraju dobijem ormar koji uopće nisam sanjala ni željela, ali ok - cijena je bila kul, poslužit će dok ne promijenimo! 
Al'opet. Neki nemaju ni to. Koliko ljudi nema krov nad glavom? Koliko ljudi nema svoj stan? OK, nemam ni ja, moja je samo 1/4! Ha, ha, kupaona i - ne diraj ormar! Ili možda bolje da čenđam ormar za onaj kutak u kuhinji u kojem ima sunca od 5-6 popodne? Bolje.
Najvažnije je ipak da je tu ljubav. Ah, luuuuv. 
E, toga zasad ima napretek. Zaljubljene oči ne vide ni ormar koji je prenatrpan jer obviously problem robe nije uopće riješen, ni nedostatak sunca i njegovog zalaska, ni pločice koje si htio mijenjati ali predmet tvog obožavanja nije, ni niz drugih stvari koje možda počneš uočavati jednom kad ode ona zaljubljenost, a dođe zanovijetanje. Pa zašto dođe do toga? Jer skužiš da si ustvari u gabuli i tražiš žrtvu na koju ćeš se iskalit!
(Pretpostavljam! Jer ja sam, sjećate se, još uvijek zamazanih očiju)
Eto, odoh sad gledat tv, prošla me grižnja savjesti, prošla me volja analizirat svoj položaj u vremenu i prostoru, glavno da ja imam krov nad glavom, ko šljivi ormar. 
Moving again
I'm moving again. Ovo mora da je treći put u dvije godine. Neki možda misle "zanimljivo", al'vjerujte nije. Totalna gnjavaža. Kaos. Anarhija, bezvlađe. Knjige koje gubim svaki put kad selim (i u međuvremenu koja zaluta nekom poznaniku koji će je "čuvat kao oči u glavi" - stvarno, toliko se veže i obveže da ju više nikad ne vrati), robu i cd-e isto tako, od cipela neki par uvijek negdje odluta i ode u potragu za svojim životom...
Slabo mi je. Al'kao kod skijanja, trudim se ne razmišljat o tome, nego korak po korak - zavoj po zavoj.. To je bilo na počecima skijanja, nemojte mislit da i sad skijam zavoj po zavoj.. 
Anyways, sinoć dok je dragi stavljao knjige u kutije, ja sam nakon jedne odrađene konsekutive otišla u kazalište, na poziv frendice koja zajedno sa sinom pleše u prilično dobroj plesnoj školi, i ostala paf nad svim onim curama koje kroz ples i kretnje svojeg tijela djeluju tako sigurno, tako poletno, koje se tako super zabavljaju, da me čisto ulovila neka nostalgija (mada sam plesala jedino kao 5-godišnjakinja u baletnoj skupini u Rijeci, i kasnije u osnovnoj u Ritmici - ostalo su free lance activities uglavnom po stanu i vrtu i privatnim feštama pa me teško možete negdje pogledati), želja za tom kreativnijom i ženstvenijom stranom u mom biću koju sam totalno zapustila - što zbog vremena, što zbog straha da neću biti super (prokleti perfecionizam i varijacije koje dolaze s odrastanjem i neizbježnom samosvješću!), što zbog lovcanja nekih svojih snova nauškrb drugih...
ZATO sam odlučila krenuti na SALSU početkom 7.mjeseca, i ima da se toga držim!
With or without my other football-oriented half!
Javim kako se taj plan razvija.
Dada.net
Lopova na sve strane. Nema gdje ih nema. Svaki dan se sve više naoružam nekim obrambenim mehanizmima pa skačem i tamo gdje nije potrebno (kao na bakice u marketu koje preskoče red pa onda nedužno i nevino zatrepću). Let me explain.
Skužila sam da mi već neko vrijeme (nekih mjesec dana) lova na mobitelu netragom nestaje, a da jedva koju minuticu razgovora obavim ili koji sms pošaljem. Jesam pričljiva, al'ovo je ipak previše. Sumnja me obuzela i sve si kontam da sam žrtva i plijen nekih pljački stoljeća (ne, nisam toliko "teška", al' obmana je slatka) pa si zamišljam neke virtualne, nevidljive ručice koje mi sišu lovu s računa.
E, pa konačno se sjetih pogledati online ispis obavljenih poziva i poslanih sms-ova (ne pitajte zašto mi je toliko dugo trebalo), zgrabim digitron i nekih pet puta (što je sigurno je sigurno, ne pada mi napamet da radim budalu od sebe pred ljudima, a radi matematike ne bi bilo prvi put) zbrojim sve te svoje pozive i poruke. Of kors, iznos je pet put manji od onog koji su mi oduzeli s računa! Najprije nisam mogla vjerovati da sam u pravu, pa sam nekih par sekundi likovala. Onda me (nakon još jednog zbrajanja) obuzeo strah (ko to meni krade lovu?!), a na kraju gnjev, pa sam zgrabila mobač i nazvala službu - ready for a real fight!
Neki simpa tip mi odgovori (duboki, totalno cool glas), kaže - sve će on sad provjeriti - i, nakon dobrih 10-ak minuta Cristine Aguilera (stavio me "on hold", majku mu, bit će da je i on zbrajao pet puta, usput trljajući oči od nevjerice), javi da sam - zbilja - potrošila samo petinu iznosa, al' da mi je ovaj ostatak love skinula neka firma koja mi svakih par dana šalje svoje MMS-ove i za tu uslugu skine dobar komad moje već ionako brzo potrošne svote na računu. Istog trena mi je kroz glavu proletjela Dada.net stranica koja u svojim pop-outima nudi besplatne muzikice za mobače - glupost na koju sam JEDNOM, JEDNOM idiotski nasjela i rekla - "Pa šta, besplatna je, ovdje piše, samo jednom da probam pa da vidimo!". Upisala svoj broj mobitela, kliknula na Download i dobila neki kod pa neki mms koji moj mobač nit ne podržava i pustila sve skupa kvragu. Otada mi je svakih par dana pristizao pokoji MMS koji ne mogu otvorit osim preko neta, a za koji nisam znala (oh dear!) da mi - svaki put kad stigne u moj inbox, skine sa računa XY kuna. Što zbog moje gluposti i površnosti (još nisam uspjela ući u trag toj istoj strani sa popom koji me zaveo, pa da vidim koliko su sitna slova kojima me obavještavaju o tom lopovluku), što zbog netransparentnosti Dade. Ko zna koliko teenegera nasjedne na ovako nešto svaki dan! Teens and parents, beware!!!
Sva sreća, simpa tip (što nema veze sa Simpa mobitelkompanijom - da ne ispadne da širim lošu reklamu) je zabilježio broj koji se prikačio na moj mobač, pa mi ga izdiktirao i poželio sve najbolje u mojoj "čistki". E, kako mi je sad tek para išla iz ušiju! Odmah sam nazvala broj Dade, dobila nekog studoša koji ovim putem svoje prljave novce zarađuje, izdiktirala svoj broj i - taman kad sam se spremala na blještav napad, čula i ostala otvorenih ustiju k'o riba na suhom: "Pretpostavljam da želite prekinuti uslugu? Eto, usluga više nije aktivna! 'đenja!" klik.
Hm. Fishy business. Al' bar sam otresla s ramena jednog od brojnih napadača. I moj mobač je opet free.
